Čitanje je divna stvar. Možete ga smatrati hobijem, potrebom, dužnošću, nužnošću. Ono nas oplemjenjuje, čini duhovno i kulturno naprednijim i boljim. Knjige su blago, vrijednost bez premca. Zanimanje bibliotekar jedno je od najljepših, najznačajnijih i najplemenitijih zanimanja na svijetu.

Zato osobu koja se 28 godina bavila tim časnim poslom moramo na pravi način ispratiti u penziju. Ovaj članak posvećujemo gospođi Milkici Vuković, legendi Narodne biblioteke „Branko Ćopić“ iz Broda.

U svojoj dugoj i uspješnoj karijeri gospođa Milkica bila je ugodan sagovornik, predan slušalac, pedagoški odmjeren savjetodavac – ali prije svega bila je bibliotekar.

I to kakav bibiotekar. Promijenila je živote mnogih ljubitelja knjiga. Ne samo to, stvorila je neke ljubitelje knjiga.

Devedesete i Brod, teška i čudna vremena. Nije bilo interneta da dangubimo na njemu. Na TV smo imali nekoliko kanala, državni, ozbiljan i djeci krajnje nezanimljiv, i neki privatni na kojem su defilovale Kasandre, Esmeralde, Ljovisne, festivali patetike i nelogičnih porodičnih odnosa.

Šta nam je onda preostajalo? Da gledamo dnevnik? Teško. Da gledamo latino tirade kiča? Pa ne treba lagati gledali smo ih svi, i veliki i mali. I šta smo još mogli raditi? Eto recimo mogli smo čitati knjige. Zar ima išta ljepše?

Na sreću imali smo biblioteku, i Milkicu.

Milikica Vuković je prvi bibliotekar koji je od ratnih zbivanja u Brodu pa do danas dočekao zasluženu penziju. Svoj radni vijek, Milkica je počela u biblioteci u septembru mjesecu davne 1993. godine, u vihoru rata.

Toliko godina provedenih u biblioteci napravilo je od Milkice kult ličnosti, nešto po čemu je gradska biblioteka prepoznatljiva. Upravnici su dolazili i odlazili, ali Milkica je bila vječna. Ljubitelji pisane riječi, od najstarijih do najmlađih, imali su poštovanje prema ovoj gospođi. Prilikom odabira knjiga, Milkica ih je znala posavjetovati, preporučiti, ali i saslušati. Kako lijepe vijesti, tako i tužne.

“Kroz moj radni vijek bilo je mnogo zanimljivih stvari, i lijepih i smiješnih. Jedna od najdražih uspomena bila je kad su lokalna djeca, da bi izbjegli plaćanje članarine, pričali da su izbjeglice. Bilo mi je jako simpatično slušati ih, posebno jer sam ih poznavala, kao i njihove roditelje”, s osmijehom se prisjeća Milkica.

Kao neko ko je veći dio radnog vijeka proveo na dječjem odjelu, Milkica je poznavala sadržaje dječjih knjiga, lektira.

“Sjećam se da su djeca dolazila u potrazi za lektirama. Međutim, siromašan fond lektirne građe, nije mogao zadovoljiti potrebe svih kojima je ista trebala. Nisam mogla ostaviti djecu na cjedilu, pa bih dugo sjedila s njima i prepričavala im sadržaje knjiga do u detalje. Na kraju bi odlazili kući srećni i nasmijani uz konstataciju – super, ne moramo ni čitati knjigu, sad znamo sve”, nastavlja priču Milkica.

Međutim, bilo je i manje srećnih trenutaka. Kako je i sama majka, naša sagovornica se prema djeci ophodila kao roditelj, uvijek spremna da ih usmjeri. A i oni su je voljeli, vjerovali joj. Povjeravali tajne.

“Sjećam se kao da se dogodilo danas, tamo nekad sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, kada mi je, mali vjerni čitalac saopštio da mu je preminula majka. Bio je to jako težak trenutak za mene, a posebno za tog dječaka”.

Masovnom pojavom interneta, razvoj čitalačke kulture je u slobodnom padu. Mlađe generacije se prebacuju na onlajn čitanje. Tablet, kindle, računar i ostala tehnologija pruža nam mogućnost da u svakom trenutku dođemo do željene knjige, uglavnom besplatno. Samim tim gubi se čar čitanja, a upitan je i kvalitet odabranog djela. Na internet platformi svako plasira što želi, dok u biblioteku šund rijetko kad zaluta. Ipak, miris knjige je nešto posebno. I Brođani ga, uglavnom, nisu zaboravili. Naprotiv, rado čitaju.

“Mislim da sam dosta uticala na razvoj čitalačke kulture naših sugrađana. Ljudi nisu dolazili samo da bi izabrali željenu knjigu, već i da bi istu čitali u čitaonici naše biblioteka, ali i razmijenili pokoju riječ s nama radnicima. Kroz razgovor smo znali sugerisati ko bi šta mogao pročitati, mi smo bili i psiholozi koji su znali procijeniti kome bi se i šta moglo dopasti”, ističe Milkica.

Svaka generacija nosi svoje breme. Kako vrijeme odmiče, ljudi se otuđuju. Svakodnevne obaveze i problemi koji se gomilaju pred običnim čovjekom jednostavno naviru. Stoga, svaki pojedinac nađe svoj fah, odušak. Neki ga pronađu u omiljenom ugostiteljskom lokalu uz kafu, neki u šetnji nasipo, neki u sportu i rekreacijama. A pojedini se posvete čitanju.

„Mislim da se u vremenima kasnih 90-ih i pocetkom dvijehiljaditih puno više čitalo, jer je postojala obavezna lektira i literatura za čitanje, ali kako vrijeme prolazi, Brođani sve manje čitaju. Naročito poslije masovne pojave interneta. Ipak postoje i dalje vjerni čitaoci svih generacijskih uzrasta koji redovno čitaju i dalje smatrajući da im je knjiga jedan od najboljih prijatelja”, optimistično priča naša sagovornica.

Posao bibliotekara nije monoton, kao što bi laik pomislio. Mnoštvo je tu zanimljivosti. Svakodnevne obaveze koje su gospođi Vuković upotpunjavale dan, svakako će nedostajati.

„Najviše će mi nedostajati druženje sa čitaocima. Bilo je ljudi koji su dolazili svaki dan da prebacimo koju riječ po raznoraznim temama. A sada, kada je radni vijek završen, čekaju me druge razne obaveze. Naravno, tu su svakodnevne kućne obaveze, ali druženje sa prijateljima,  vožnja biciklom i naravno – čitanje knjiga“, navodi Milkica.

Ni njenim radnim kolegama nije svejedno, na zasluženi odmor odlazi njihova radna koleginica, i na neki način – bibliotečki mentor.

„Milkici želimo srećan odlazak u penziju, i da svaki dan iskoristi i uživa u stvarima koje voli, sa osobama koje voli, da ne zaboravi našu Biblioteku, i da i dalje čita ono što voli. Bila je radnik koji je sa osmijehom dočekao svakog ko je došao u naše prostorije“, ponosno ističu iz Narodne biblioteke „Branko Ćopić“.

Da je knjiga najbolji prijatelj, koji zna da sasluša, pruži savjet, pronađe rješenje – oduvijek je bilo jasno. Čitanjem upotpunjujemo sebe kao ličnost, razvijamo kulturu govora, obogaćujemo fond riječi, knjige nam utiču na shvatanje života i poimanje stvarnosti.

Za sam kraj ovog razovora, Milikica nam poručuje:

“Volite knjige i dalje bez obzira na napredak tehnike jer nas knjiga nikad nece iznevjeriti.“

Srećno u zasluženoj penziji, Milkice, i da Vam što duže traje i uživate u njoj!

D.M.