Kada je scenarista Siniša Pavić majstorski osmislio, a Vlastimir Đuza Stojiljković maestralno odglumio lik sitnog prevaranta sa pseudonimom „konte Mario Marko del Tintoreto“ u „Srećnim ljudima“, poznatoj domaćoj TV seriji iz devedesetih godina, mnogi su se pitali – da li je postojao uzor u stvarnosti za ovakvu tragikomičnu figuru?

Od ponedjeljka, 9. decembra, konačno je rasvijetljena i ta misterija. Jer, Predsjedništvo Demokratskog narodnog saveza predložilo je Draška Aćimovića za ministra za ljudska prava i izbjeglice u budućem Savjetu ministara BiH. Na taj način, dali su za pravo svim „nevjernim Tomama“, sklonim da stranci Marka Pavića pripisuju hronični kadrovski deficit, jer su za favorita odabrali osobu za koju do momenta naprasnog kandidovanja nije bilo nikakvih dokaza, pa čak ni indicija, da je uopšte član DNS-a.

Mada, to je sitnica, ako se zna da je kod Aćimovića diskutabilan doslovno svaki aspekt njegove „zvanične biografije“, koju periodično plasira u medijima. Valjda je jedino tačno samo to da je rođen u Banjaluci 1965. i da je iz grada pored Vrbasa ispario početkom devedesetih. Sve ostalo – od fakultetskih diploma navodno stečenih u Bugarskoj i Austriji do „impresivne poslovne karijere“ u istočnoj Evropi, izaziva sumnju čim se malo zagrebe po površini.

Tu se posebno izdvajaju njegove tvrdnje da je bio „direktor Eurolifea, kompanije sa sjedištem u Ukrajini i 35.000 zaposlenih u 11 država“. Zainteresovani lako mogu da utvrde da nije riječ o nikakvoj „renomiranoj korporaciji“, pošto se u ukrajinskim medijima „Eurolife“ pominje isključivo kao tzv. finansijska piramida iza koje je ostalo mnogo ojađenih, kao što je, recimo, bio slučaj sa štedišama „Jugoskandika“ i „Dafimenta“ u periodu raspada Jugoslavije.

Čovjeku kojem nije teško da pusti mašti na volju kada priča o sebi kao „biznismenu“ najmanji problem predstavlja krajnje fleksibilan odnos prema vlastitoj nacionalnosti. Naime, DNS je predložio Aćimovića kao kandidata iz reda „ostalih“, odnosno, preciznije, kao Italijana!? I djeci je jasno da su to učinili da bi se prilagodili etničkim kvotama u Savjetu ministara. U prvim izjavama, ni sam Aćimović nije se naročito potrudio da odagna sumnje u njegovu pripadnost naciji sa Apeninskog poluostrva.

„Ja sam iz takve porodice. Moj deda je iz italijanske porodice. Moja baka je Bugarka sa jevrejskim korijenima. Otac mi je Srbin. U svakom slučaju, ja se i osjećam, u prvom redu, da pripadam redu Ostalih“, glasilo je Aćimovićevo smijehotresno „objašnjenje“ ovog neobičnog momenta u federalnim medijima.

Nema potrebe da Aćimoviću bilo ko „prebrojava krvna zrnca“, jer je ta nedolična rabota sasvim deplasirana ako se zna da je Draško Aćimović ne tako davno imao ozbiljnu ambiciju da postane potpredsjednik Federacije BiH, i to iz reda srpskog, a ne italijanskog naroda. U februaru 2019. Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ u Sarajevu zvanično je predložilo Aćimovića za tu funkciju, a zatim se i SDP diskretno pridružio apelu, ističući da je za čitavu proceduru, ipak, neophodan kompromis sa SDA. Čitava stvar je, usljed blokade formiranja vlasti na nivou BiH, ipak propala, a ostalo je zapamćeno da se Aćimović čak odrekao i Banjaluke, pošto je zbog želje za foteljom brzopotezno prijavio prebivalište u drugom entitetu.

Del Tinoreto u „Srećnim ljudima“, kao što je gledaocima poznato, počinje karijeru kao džeparoš na italijanskim ulicama, a nakon povratka u Beograd uspijeva da obmane popriličan broj likova u seriji, blefirajući da je nekakav grof, iako je rođen kao Marinko Bidžić u Medveđi. Poput uzora sa malih ekrana, Aćimović se u Banjaluci pojavio uoči opštih izbora 2014. godine, sa spinovima da je njega, pseudobiznismena sa ukrajinskim bekgraundom, lično Aleksandar Vučić ovlastio da bude zajednički kandidat SNSD-a i SDS-a za srpskog člana Predsjedništva BiH.

Ta sumanuta pričica nije upalila, ali je imala efekta sa zakašnjenjem, jer ga je Mladen Ivanić početkom 2016. predložio, ni manje, ni više, nego za ambasadora u Belgiji!? Poslije je sve bilo jednostavnije, pa je Aćimović proveo godinu i po u Briselu, a onda je teatralno podnio ostavku navodeći bizarne i patetične razloge za takav čin. Zatim se vratio u BiH i postao potpredsjednik SDP-a. Pošto ni u partiji Nermina Nikšića nije uspio da ostvari megalomanske ambicije, primirio se do pronalaska naredne stranačke „ovce za šišanje“. Nakon posljednje sjednice Predsjedništva DNS-a, jasno je koga je odabrao.

Vrhunac u cijeloj situaciji jeste podatak koji su iznijeli pojedini mediji u Banjaluci – da je Draško Aćimović kum Vedrana Jarića, ovdašnjeg tajkuna koju slovi za osobu sa presudnim uticajem u DNS-u, iako u njemu nema nikakvu oficijelnu funkciju. Ukoliko je već tako, teško je utvrditi čime je Demokratski narodni savez u većoj mjeri pretvorio svoje političko djelovanje u potpunu sprdnju. Moguće je da su to učinili svođenjem sjednica Predsjedništva ove stranke na to da Marko Pavić čita liste Jarićevih kadrovskih želja, mada nije za potcijenjivanje ni činjenica da su famoznog „del Tintoreta“ vratili na „velika vrata“ u ovdašnju politiku.

U svakom slučaju, Aćimović se, prije nego što je od Pavića dobio priliku da izigrava „Gospođu ministarku“ u nušićevskom obrtu na kraju 2019. godine, potrudio da u svoju nadrealnu biografiju ugradi niz pikantnih detalja. Na početku tog niza nalazi se fantaziranje da je svirao u prvoj postavi „Dorian Graya“, nekadašnje grupe Massima Savića, što do sada niko nije potvrdio, osim njega, naravno. Na kraju ove trakavice je Aćimovićeva knjiga „Istok nije blizak“, koju je živopisni lik uspio da objavi 2014, upuštajući se u teorije zavjera, te geopolitička raspredanja o masonima i globalnim vladarima iz sjenke.

Pa, kada je već jasno da grandomaniji Draška Aćimovića nema kraja, a uz ovakav DNS očito ne manjka ni onih koji vjeruju u njegove „žvake“, ne bi bilo loše da se Del Tintoreto oproba i u filmu. Imajući u vidu relaciju sa sivom eminencijom Pavićeve stranke, ali i žalosni momenat – da su tri sage sa ovakvim naslovom već snimljene, naziv budućeg ostvarenja već se nazire: Kum 4.

(banjaluka.net)