Odlazak porodice Banović iz Broda nikoga nije ostavio ravnodušnim. Sveštenički poziv Jovu je doveo u Brodu prije dvadeset i kusur godina. Komunikativan, druželjubiv, pravedan i posvećen svom pozivu, prirastao je srcima pravoslavnim vjernicima ovog malog gradića.

Ali, ne samo pravoslavnim, nego i ostalih vjera. Nikada ova porodica ljude nije dijelila po vjeri, uvijek se posmatralo ko je čovjek, a kome pomoći da postane čovjek. Bili su uključeni u sve pore društvenog života Broda. Jovana i Stefan trenirali su rukomet, ali studijske obaveze su ih odvele u Novi Sad.

Bojan je, takođe, jedno vrijeme igrao rukomet, ali odluka da se opredijeli za sveštenički poziv, po uzoru na oca, odvela ga je na studije u Sjedinjene Američke Države. Nakon studija, Bojan se vratio u Brod, aktivirao u Svetosavskoj omladinskoj zajednici, zasnovao porodicu. Supruga Mirjana bila je članica Kola srpskih sestara, vrijedno učestvujući u svim aktivnostima ovog udruženja pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

I onda dolazimo do zapleta. Kako život zna biti nepredvidiv. U svega nekoliko mjeseci, cijela porodica odlazi iz Broda. 

Sveštenik Jovo dobija premještaj u Nove Dvorove kod Bijeljine, djeca su u Novom Sadu na fakultetu, a Bojan i njegova životna saputnica dobijaju mogućnost da karijeru i život grade u Sjedinjenim Američkim Državama. I prihvataju.

Bojan i njegova supruga Ljubinka trenutno se nalaze u gradu Ostintaun, u saveznoj državi Ohajo. Službu je dobio u Crkvi Svete Trojice, a rukopoložen je u čin jereja.

- Gradić u kome Ljubinka i ja živimo je izuzetno lijep. Ostintaun ima oko 30.000 stanovnika. I moram priznati, posjećenost crkvi je zaista velika. Ima dosta naših ljudi. Znatan broj Srba dolazi u crkvu, nije izgubio tu naviku. Čak imam i Amerikanaca koji su se asimilovali i dolaze u našu crkvu. Od početka gledam da otvorim crkvu za sve, kaže Bojan.

Početak u Ostintaunu nije bio nimalo lak. Sami u tuđem svijetu, Ljubinka i Bojan pokušavaju izgraditi sebe, svoj identitet. Bojan, kako je tamo studirao, priznaje da mu je period adaptacije lakše prošao nego supruzi, ali se i ona nakon nekog vremena navikla i prihvatila ovo mjestašce kao svoje. 

- Ljubinka mi daje maksimalnu podršku, kao i ja njoj, u tome i jeste čar bračne zajednice. Mnogo mi znači njena podrška oko kuće, a aktivno se uključila u crkveni život - pomaže nam oko crkvenih aktivnosti, pjeva u horu, pomalo se bavi i fotografijom, ponosno priča Bojan.

Kao i kod nas, običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, od sela do sela. Mnogi se gube, prihvataju se novi, ali se uvijek gleda da smisao običaja ostane isti. Bojan kaže da je raskol crkve koji se desio u njegovom novom domu još 1964. godine u znatnoj mjeri uticao na gubljenje običaja. Starije generacije su mnogo više držale do običaja, a mlađe ih nastoje sačuvati od zaborava.

- Roditelji, porodica, prijatelji, kumovi, poznanici, Brod i Brođani nam mnogo nedostaju. Problemi administrativne prirode nam onemogućavaju dolazak do 2025. godine, a evo, 31. decembra navršila se godina dana kako smo stigli  u SAD. Zaista volim toplinu našeg grada i ljudi koji žive u njemu, lijepo je kada se svi poznaju. Meni je Brod uvjek bio i ostao najljepši grad na svijetu. Nikad nisam bio u fazonu ma šta Brod itd. Šteta šsto nas je globalna politika sve razbacala po svijetu i što su mnogi prisiljeni da ga napuste. A grad ima idealnu poziciju, s tugom u očima kaže Bojan.

Nekada davno neko je rekao  - nije svijet mali, nego je Brod velik! I u tome ima istine. Mnogo Brođana nakon ratnih dešavanja devedesetih godina prošlog vijeka svoj komad neba pronašlo je upravo u Sjedinjenim Američkim Državama. 

Bojan, društven kakav jeste, ostvario je kontakt sa mnogima i nada se skorom viđenju sa nekima od njih. 

- Evo, imam tu "bilzu" Ismetovog sina Dinu Đuherića, on je u Klivlendu. Dejan i Slavica su mi u Arizoni, Lidija je u Nešvilu. Sa svima održavam kontakt. Lidija, Slavica i Dejan su trebali doći kod Ljube i mene za Dan zahvalnosti, drhtavim glasom priča Bojan, ali korona se ispriječila i put se morao odgoditi, iako su prethodno kupili karte.  

Da su ga roditelji ispravno odgajali i podučavali, govori nam činjenica da se Bojan svim silama trudi uspostaviti kontakt sa našim Brođanima, nevezano za vjeru i naciju, a koji su u Americi, jer ko bi bolje razumio jednog Brođanina od drugog Brođanina. 

- Sad moram poći, trebao bih u crkvu, obaveze me zovu, nemoj zamjeriti. Drago mi je da smo se čuli, pozdravi porodicu i moje Brođane, i nadam se da ćemo se uskoro opet čuti, kaže mi Bojan.

Srećno Bojane i Ljubinka, nadam se da će ta 2025. doći što prije, pa da u našem Brodu pijemo kafu, prošetamo najljepšim savskim nasipom, provožemo se biciklima po najljepšim brodskim selima, a da će vam već ove godine Slavica, Dejan, Lidija i drugi naši Brođani doći u posjetu, kako bi vam bar malo olakšali srcu rastanak od Broda.

D.M.