Milica Vukasović (53) i Jasminka Kanon (50) razdvojene su kao siročad pre pola veka. Godine su prolazile, a one su se nadale da će uspeti da se pronađu. Želja im se nedavno i ispunila.

Dok je čekala sestru na aerodromu, Milici pred očima prolijeće slika malene 18-mjesečne djevojčice u žutom skafanderu, plave kose, bucmastih obraščića. Tada je bila bolesna i dovezli su je u bolnicu, ljekar ju je uzeo iz ruku žene koja ih je usvojila. Rekli su im da će se pobrinuti za malu i da će im javiti kada ozdravi, piše 24sata.hr.

To je bio zadnji put kada je Milica vidjela svoju sestru. I taj rastanak nije nikada zaboravila. Urezao joj se u mozak, u srce, u život. Tražila ju je godinama, uzaludno, posljednjih godina i bez nade da će je ikada više vidjeti.

Otvaraju se vrata i prilazi joj plavokosa žena. Pogledi su im se sreli. Obije su briznule u plač, dotrčale jedna drugoj u čvrsti, dugi zagrljaj.

Samo jedna fotografija od sestre

Milica Vukasović (53) iz malog sela Gajića u Baranji, nakon gotovo 50 godina razdvojenosti, pronašla je svoju sestru Jasminku Kanon (50) iz američkog gradića Stretora u Ilinoisu.

- Nekada imam osjećaj da je moja i sestrina životna priča kao scenarijo za film. To je priča puna boli, patnje, traganja, čežnje, nadanja i ljubavi koja je, eto, na kraju, završila srećno. Sestra i ja ostale smo siročad nakon što nam je umrla majka, a otac nestao nakon boravka u zatvoru. Tada smo se prezivale Jović. Socijalni radnici dali su nas jednoj osječkoj porodici koja nije puno marila za nas, pogotovo čovjek kojeg smo trebale da zovemo ocem. Bio je pijanica i zlostavljač zbog čega smo, nakon nekog vremena, završile u sirotištu, a potom u drugoj porodici. Tada se Jasminka razboljela i odveli smo ju u staru Plućnu bolnicu gdje je i ostala neko vrijeme. Kada su nam javili da dođemo po nju, saznali smo da ju je odnijela socijalna služba. Više je nikada nisam vidjela. Gušila sam se u suzama - prisjeća se davnih godina Milica kojoj je od malene sestre ostala tek jedna fotografija.

Jasminka prošvercovana u SAD

Milica je ostala u toj udomiteljskoj porodici dok se nije udala 1987. godine i nije uspijevala da sazna gdje joj je sestra. Niko nije htio da joj kaže da je Jasminka data na usvajenje bračnom paru Junker koji je 70-tih godina iz Osijeka otišao u Ameriku. Doslovno je prošvercovana u Ameriku na pasoš druge djevojčice. Do svoje osme godine nije znala da joj bračni par Junker nisu biološki roditelji.

- Bila sam srećna u toj porodici. Znala sam da smo iz Hrvatske. Razgovarali smo na hrvatskom jeziku. A onda sam slučajno našla neke papire na kojima su pisala naša imena i neka druga i papiri su bili iz Jugoslavije. Pitala sam mamu šta je to. Ona isprva nije htjela da kaže, a onda mi je priznala da sam usvojena jer je moj otac ubio moju majku. Bila sam šokirana. Propitkivala sam dalje i tek kasnije saznala da sam zapravo odrasla u laži. Moji usvojitelji su me počeli i fizički zlostavljati jer sam tražila da mi kažu istinu pa sam utočište našla kod Jelene, žene koja je bila porodična prijateljica. Ona me je podstaknula da tražim svoje biološke roditelje, a kada su moji usvojitelji to saznali, pozvali su policiju i rekli da me je ta žena otela. Tek tada sam uspjela socijalnim radnicima da kažem šta se događa i smještena sam u dom - priča svoju životnu priču za 24 sata Jasminka koja je u međuvremenu zaboravila hrvatski jezik pa se sa svojom sestrom, nakon susreta, sporazumijeva na sve moguće načine, što im dodatno otežava da se intenzivnije povežu.

Nakon toga promijenila je druge dvije porodice jer je u prvoj bila ponovno fizički zlostavljana. Imala je osjećaj da je odbačena, da je niko ne razumije i stalno se pitala gdje je njega biološka porodica, jesu li uopšte živi, zašto je ne žele... Zbog svih trauma u najosjetljivijoj fazi života završila je na psihijatrijskom liječenju jer je htjela da se ubije. Sa 16 godina smještena je u dom za djevojke i tu se osjećala prihvaćenom. Sa 18 je dobila svoj stan, država joj je plaćala režije, školovala se i ubrzo postala tipična mlada djevojka. Nakon par godina se udala i rodila svoje prvo dijete, ćerku Nikol.

Prvi pokušaj

- Mislim da je bila 1989. godina kada sam pisala nedjeljniku Arena da tražim svoju porodicu ili ljude koji znaju nešto o njoj. Iz Sakramenta mi je se javila žena koja se zvala Jelena i koja je rekla da se moja Jasminka Jović sada zove Jasna Junker i poslala nam je njenu adresu. Napisali smo joj pismo, uspjeli smo uspostaviti kontakt, ali se dogodio rat, mi smo morali otići iz Baranje i opet je sve nestalo. Pisali smo si, ali su se pisma vraćala. Ipak, bila sam srećna što sam doznala da mi je sestra živa - nastavlja Milica svoj deo priče dok ju sestra Jasminka grli i ljubi.

Tek kada je dobila pismo od Milice Jasminka je saznala istinu, da ima porodicu, sestru, polusestru i dva polubrata. Bila je srećna što ih je pronašla ali, dogodio se rat i nakon što pisma više nisu stizala, ona se pribojavala da su svi u ratu poginuli. U međuvremenu je rodila još dva sina i život ju je opet udaljio od prošlosti.

Kako su se ponovo pronašle

Kada je nastala društvena mreža Fejsbuk, Jasminka je na njemu otvorila svoj profil. Upisala je oba svoja prezimena, i Jović i Junker. A onda se u zimu 2011. godine dogodilo čudo.

- Igrala sam preko Fejsbuka igricu Farma u kojoj si mogao da komuniciraš sa drugim igračima. Javila sam se ženi koja se zvala Gordana Koški. Kad je rekla da je iz Osijeka pitala sam poznaje li Milicu ili Stojana. Rekla je da ne, ali da će se raspitati. Nakon nekoliko dana dobila sam poruku "Ja sam tvoja sestra. Gdje si ti sve ove godine?!". Sudbina je htjela da se ipak nađemo - kaže ozarena Jasminka.

Iznenadni ponovni pronalazak sestre bio je šok i za Milicu kojoj je, jednog dana, iznenada, došla SMS poruka: "Ako vam što znači ime Jasminka Jović, nazovite me". Bila je to poruka od Gorane Koški koja je, spletom okolnosti, spojila dvije sestre.

Ali, kako Milici i Jasminki ništa u životu nije išlo bez problema, tako su i na prvi susret morale da čekaju gotovo osam narednih godina. Naime, tek nakon što je htjela otputovati za Hrvatsku, Jasminka je saznala da ona zapravo cijeli svoj život u Americi živi kao imigrant. Nije imala američko državljanstvo, a kada ga je zatražila, uslijedile su godine borbe za administracijom.

- Čim sam dala otiske prstiju, vratila sam ime koje mi je po rođenju nadjenula prava majka. Potom sam napravila pasoš i odmah otišla po kartu za Hrvatsku, odnosno Budimpeštu jer za tamo sam imala direktan let. Sve dalje je neopisivo. Ja ne znam hrvatski, Milica ne zna engleski, ali većinu vremena razgovaramo srcem - kaže kroz osmijeh Jasminka koja je sa sobom u Hrvatsku dovela i svoju unuku.

Obije sestre vjeruju da ih je spojio Bog, a ne sudbina.

- Sestra je došla na dvadesetak dana i iako smo stalno zajedno, svake noći smo budne do 3-4 ujutro. Ne možemo prestati da gledamo jedna u drugu, razgovarati na sve moguće načine, i rukama i nogama. Ona želi sve znati, od rođenja do sada. Stalno nešto propituje. Otkrivamo da smo slične u mnogo čemu. Isto hodamo, imao iste pokrete rukama, palimo cigaretu na isti način. Oduševljena je Hrvatskom, posebno svime što jede ili pije jer kaže da hrana u Americi nema ni približno isti ukus kao tu. Neki dan sam skinula sa tavana šunku koju sam osušila i čuvala za nju 8 godina. Imali smo feštu. Bila je oduševljena. Meni je lepo slušati o njene troje djece, petoro unučadi koje ima, jer ja nemam nikoga. Suprug mi je poginuo u ratu. Sada imam samo nju - kaže Milica grleći svoju sestru koju je pronašla nakon gotovo 50 godina razdvojenosti.

Ovoga puta niti jedna neće dopustiti da se ponovo izgube.