- Ja možda jesam od onih starodomodnijih, ali definitivno mislim da je život bez knjiga, ali ne samo bez knjiga, bez umjetnosti uopšte, bez muzike, filma, slikarstva, filozofije, zapravo da je to prazan i besmislen život. Čovjek je misleće biće i trebao bi da razvija svoja unutrašnja čula, a ne da bude poput životinje. U tom smislu, knjige imaju neprocjenjivu vrijednost - rekao je Stevo za BUKA MAGAZIN.

Stevo Grabovac spisatelj je iz Bosanskog Broda sa stalnim boravkom u Banjaluci. U mladosti je htio da upiše likovnu akademiju, ali su ga u tome spriječili nemili događaji koji su zahvatoli ove prostore, pa mu se taj san nikada nije ostvario. Svoj dar za pisanje otkrio je još u osnovnoj školi, tačnije četvrtom razredu osnovne, a sa ozbiljnijim pisanjem počeo je u dvadeset petoj. Svoje pjesme, kratke priče i prozu objavio je prvi put u knjizi grupe autora "Stanica nepostojećih vozova".

Kako kaže objavio bi i samostalnu knjigu kada bi se za to moglo prikupiti dovoljno finansija i vremena. Učestvovao je u više književnih radionica u kojima su bili pristutni brojni talentovani pisci iz regiona, a svoje učešće na tim događajima Stevo doživljava kao veliku nagradu. Ta činjenica pokazuje koliko je ovaj talentovani autor zapravo skroman čovjek i kao takav mogao bi poslušiti kao primjer današnjim ljudima koji hrle samo ka materijalnom. Grabovac je svoje pjesme, kratke priče, kolumne i tekstove objavljivao po raznim časopisima i internet portalima. Neki od njih su Srp, Mixer portal, Mondo i mnogi drugi. Sa drugarima, ljubiteljima knjige, pokrenuo je čitalačku grupu "D klub" koja se svakoga četvrtka okuplja u Narodnoj biblioteci u Banja Luci, a ova grupa ima ambiciju da postane i udruženje koje bi se bavilo kulturnim aktivnostima. Sa Stevom smo za BUKU pričali o književnosti i kulturi, te njegovim spisateljskim planovima. 

Sjećaš li se svoje prve pročitane knjige?

Sjećam se da je prvo što sam pročitao bio strip o Tarzanu. Sad da li se to može smatrati knjigom, to ne znam, ali moj pokojni otac obožavao je najnovije avanture gospodara džungle pa je jednom sedmično kupovao novu epizodu stripa i tako sam ja malo po malo uz njega i naučio da čitam, tako da je definitivno Tarzan zaslužan za to. Što se tiče knjige ko knjige, mislim da je prva bila "Doživljaji mačka Toše" od Ćopića.

Da li si ti od onih koji misle da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj?

Pa u knjigama se može naći sagovornik u smislu da pronađeš nešto što si mislio da je samo tebi svojstveno, pa je lijepo vidjeti da je još neko nekad negdje djelio tvoje samoću, tugu, ambicije, snove, želje, misli, ideje. U tom smislu knjiga je sagovornik. Osim toga, lijepo je otkriti i nešto novo, a gdje drugo ako ne u knjigama. Ja možda jesam od onih starodomodnijih ali definitivno mislim da je život bez knjiga, ali ne samo bez knjiga, bez umjetnosti uopšte, bez muzike, filma, slikarstva, filozofije, zapravo da je to prazan i besmislen život. Čovjek je misleće biće i trebao bi da razvija svoja unutrašnja čula, a ne da bude poput životinje. U tom smislu, knjige imaju neprocjenjivu vrijednost.

O počecima pisanja? 

Četvrti osnovne. Moj drug Amir napisao je svoj prvi roman i pohvalio mi se. Tad sam pomislio „ako može on, onda mogu i ja“. Nemam pojma o čemu smo tada pisali – o superjunacima vjerovatno, ali tada sam počeo. Bile su to obične dječačke gluposti bez ikakvog smisla, ali to je bilo to. Ja sam zapravo trebao da se bavim slikarstvom, kažem – „trebao“ – jer oduvijek je postojao nekakav plan da nakon završene srednje škole upišem Likovnu Akademiju, ali onda je počeo rat i sve je otišlo u tri lijepe. Pisanju sam se vratio u svojoj dvadeset petoj, kasno doduše, i nikad nisam to smatrao nekom profesijom, ono je prosto bilo dio mene.

Knjige koje si do sada objavio?

Objavio sam jednu knjigu. Zbirku kratkih priča i poezije, miks svega i svačega. „Stanica nepostojećih vozova“ se zvala, a zastupljen sam u nekoliko zajedničkih zbirki priča, tu i tamo poneko objavi neki moj uradak, nije baš da nisam zastupljen, ali iskreno –ne stižem zbog obaveza da upotpunim u cjeline neke svoje radove i zbog toga a i zbog hronične nestašice novca – uglavnom slabo ili nimalo objavljujem.

Da li je bilo nagrada?

Pa u konkretnom smislu – nije, ali imao sam prilika da učestvujem u raznim oblicima književnih radionica, što je u nekom iskonskom smislu samo po sebi nagrada, postoji taj neprocjenjivi dio ljudskog druženja, s tog aspketa sve te događaje ja lično posmatram kao nagrade.

Druženja sa drugim spisateljima, ima li ih?

Pa svojevremeno smo imali jako lijepa druženja u sklopu "VAPAJ – a" ovdje u Banja Luci, bila je to jedna veoma lijepa i zanimljiva epizoda, veoma prijatno iskustvo i naravno prilika za poznanstvo sa drugim jako zanimljivim ličnostima. Što se tiče mojih privatnih druženja i ličnih upoznavanja, bude ih tu i tamo, ne mogu reći da ih nema i to su uglavnom prijatna iskustva i lijepa poznanstva.

Član si "kluba čitača" u NUBRS-u, reci par riječi o tome, druženju, aktivnostima, kakvi su vam planovi, koliko ima članova i slično?

Da član sam fabuloznog D kluba. Pa mi smo jedna tajna organizacija koja ima za cilj promovisanje čitanja, a kao i sve tajne organizacije imamo svoje inicijacije, obrede i druženja. Naravno, kao i sve tajne organizacije broj i imena članova su čuvani u strogoj tajnosti. Naš primarni cilj je da društvo preplavimo knjigama i u tom pogledu imamo planiranih mnogo „terorističkih“ akcija čitanja neke čak i na javnim mjestima. Šalim se, naravno, da me se ne shvati preozbiljno, u klubu smo moje divne drugarice i ja, ja sam se uz njih „prodivnio“ – okupljamo se, sada zbog ljetnog režima rada biblioteke – po tuđim dvorištima, tako da se ovo na neki način i može smatrati terorističkim upadom – okupiramo dvorište na par sati, pričamo o knjigama i umjetnosti uopšte i to su stvarno druženja od neprocjenjive vrijednosti u našem trulom i pomjerenom društvu – i ovdje mislim globalno, ne kritikujem ja sada samo nas ovdje ovakve kakvi jesmo, cijeli svijet je pomjeren.

Tvoje mišljenje o stanju književne kulture i pisaca u Banjaluci?

Auf. Nemam neko globalno mišljenje. Mislim da postoji mnogo esnafskih udruženja što nikako nije dobro. Ali zato imam mišljenja o pojedincima i njihovom radu, a to su uglavnom afirmativne misli. Iskreno, evo Tanja Stupar Trifunović, naša sugrađanka, autorica odličnog romana „Satovi u majčinoj sobi“, brilijantna pjesnikinja – mislim šta reći o toj ženi a da već nije rečeno. Slađana Nina Perković, takođe, napisala je odličnu knjigu „Kuhanje“, nešto specifično i drugačije, tako da ima nade, dolaze neke nove snage, pojavljuje se neko slabašno svjetlo i ja ću zasad gledati u njega, a neću govoriti o onoj drugoj – mračnoj strani.

Ima li dovoljno književnih manifestacija?

Ja bih rekao – nema, ali kako je ove godine pokrenut „Imperativ“ – književni festival, moj odgovor se automatski iz „nema“ prebacuje u – „ima“, jer ovaj festival uspio je da nadomjesti sve ono čega nije bilo.

Jesi li ti aktivan u pogledu toga?

Kao posjetilac „Imperativa“ bio sam veoma aktivan. Što se tiče ostalog, vrijeme i prostor mi ne dozvoljavaju da se aktiviram, da bih bilo šta pokrenuo, čak i sa ljudima s kojima imam zajednička uvjerenja i stavove, trebalo bi mi mnogo više, tako da sam po tom pitanju aposlutno neaktivan, ali moram da pomenem odličnu Sanelu Babić koja je na neki način i pokrenula „Imperativ“, pa da shvatim da u odnosu na nju i druge ljude čija je umjetnost i sposobnost da „iz ničeg naprave nešto“ ja u stvari i ne moram da budem aktivan, dovoljno je samo da se divim tim i takvim ljudima koji su u stanju da pomjere brda i vrate magiju. Malo se pjesnički izražavam, ali ne mislim da pretjerujem, jer to u nekom smislu i jeste tako.

Imaš li dovoljno vremena za pisanje?

Apsolutno ne.

Ti voliš pisati kratke priče, šta je to čarobno u njima i da li treba biti majstor u pisanju istih?

Čarobno u kratkim pričama je upravo to da se na veoma malom prostoru i sa malim brojem riječi kaže mnogo. E sad, u zadnje vrijeme, sve je postalo kratka priča, tako da se i nečije crtice i zabilješke mogu tako posmatrati. Ipak, ako govorimo o samoj kratkoj priči kao takvoj, ne znam koliko je majstorstva potrebno, ali to je nešto što se neprestano brusi. Možeš napisati sto loših kratkih priča a da sto prva bude genijalna. Drugog načina nema.

Gdje i da li objavljuješ svoje tekstove?

Objavljivao ih je časopis "Srp", bilo je rekoh nešto već u zajedničkim zbirkama, evo i sada se "kuva" jedna nova zbirka, tako da, hajde da kažemo kako objavljujem, mada posmatrano globalno, usudio bih se reći, da to nije ni blizu onoga što se može posmatrati kao dovoljno. 

Čime se baviš kada ne pišeš?

Borbom za goli život. I to mi u zadnje vrijeme oduzima previše vremena. 

Planiraš li objaviti neku knjigu u budućnosti?

Pa, da smo sad u nekom kvizu ja bih rekao: "Daj sledeće pitanje!", ali kako nismo, stvarno ne znam šta bih odgovorio. Za pisanje i objavljivanje ovdje moraš raditi kakav takav posao, nešto što ti pruža barem relativnu slobodu ili biti gladan i pisati. Ja sam čak i razmišljao da napravim neku vrstu umjetničkog performansa o tome, gladovanju i pisanju, ali bojim se da ću taman kad naučim da ne jedem, lipsati, a dobro je pitanje da li bih tokom tog i takvog performansa bio sposoban da nešto napišem i da li bi ikome bilo stalo da to objavi. Ja mogu reći da radim na jednom rukopisu, a drugi je onako polovičan i u idejama, ali se razvija, ali kako su moje vrijeme i prostor ograničeni na to da se borim za preživljavanje nemam toliko obraza da kažem kako ću nekad i to baš "tad i tad" nešto objaviti. Dakle, pišem, to je ono što mogu i to koliko mi vrijeme dozvoljava, a sve ostalo nije u mojim rukama. 

Buka Magazin, Razgovarao Ernest Bučinski