Narodna biblioteka “Branko Ćopić” u Brodu, u saradnji sa osnovnim i srednjom školom, raspisala je literarni konkurs o temi “Šta bi dao da si na mom mjestu?”, a povodom manifestacije “Dani Duška Trifunovića”.
Donosimo van dva nagrađena rada:
Autor rada: Dragana Srijemac
Dragi čika Duško,
melodija Bijelog Dugmeta odzvanja mojim umom dok razmišljam šta bih ja to dala da sam na Vašem mjestu.
Ovdje je sve po starom, znate, mnogo ljudi, malo šarenih umova, svi prividno srećni, a u dubini nesrećni. Nekuda žure, kako kažu, valja sve postizati. Vjetar se lomi, odviše hladan i oštar nego onaj vruć i sparan, nadolazi nam jesen, Vaše doba.
Dolazi septembar, mjesec koji je simbol Vašeg postojanja i djela. A ja evo sjedim i uporno razmišljam šta bih dala da sam na Vašem mjestu. Jao, šta ne bih? Dala bih savski kej, modrozelenu Savu, oba velika parka i čitavu ulicu Kralja Petra. Mislim da ne bi bilo dovoljno, ali to mi prvo pada na pamet.
Ne znam da li Vas je iko mrzio, ali ja Vam se istinski divim. Bila sam isuviše mala kada ste nas napustili da bih razumjela zašto bi neko želio da bude Vi ili zašto Vam se divi. Au, kako godine prolaze sve više sam svjesna. Svaki stih dobija sve veću težinu, svaka riječ sve veću emociju, svaka povezanost Vas i mene u jednoj riječi, a to je BROD, čini me sve ponosnijom. Mnogi bi voljeli da Vaš život žive, znate.
Srećna sam što sam na ovoj strani puta, što lebdim nad provalijom, ali dovoljno umno jaka da budem blizu nje, a da joj se u isti tren strašno odupirem. Jedino što mi je žao je to što već dugo nismo na istoj strani puta. Mada postoji nešto što je i dalje na mojoj strani, na strani svih nas, koji Vam se dive.
To su Vaša djela, ona koja Vaš lik čine postojanim i živim. Želim da doživim momenat u kojem neću morati čvrsto da držim uzde svog puka, već ću moći da odignem ruke i da koračam slobodno, a da moj puk ostane dosljedan, baš kao i Vaš. Ali dio sam jednog dobrog puka, Vašeg. On mi donosi snagu, izvor inspiracije i želju za stvaranjem nečeg novog, što će ostati narednim pukovima u amanet. Mnogi pukovi su vam zahvalni, ona sarajevska rokenrolska škola, mnogi knjigoljupci, a među njima i ja.
Svako od nas je sa Vama formirao neku tajnu vezu, koja svakome od nas znači nešto drugo. Znate, slikaju Vam mural, tamo, na zgradi pošte. Mislim da će veoma lijepo izgledati. Ne znam da li je inspirisan nekom od fotografija kojom bi bili zadovoljni i da li bi uopšte bili saglasni da Vaš mural tamo stoji, ali mi smo saglasni. Mnogi bi dali čak i zgradu pošte da na njoj osvane njihov lik. Zašto je Vaš lik tamo? Da nas podsjeća da male sredine donose velike umove, kratki koraci velika postignuća, a tihi glasovi se daleko čuju. Inspirisali ste mnoge autore da sarađuju sa grupama, vjerovali Vi to ili ne.
I danas u prostorijama biblioteke u prolazu čujem kako tiha melodija Indeksa- „ti si mi bila naj, naj, naj“ pomijera u ritmu knjige sa polica i svaki put mi izmami radost pa pomislim, Vi još živite. Često prolazim pored vikendice u kojoj ste pronalazili svoje utočište, sa pogledom na Savu i zelenilo oba Broda.
Uočim je pri odlasku do svog utočišta. Eto, bar nešto nam je zajedničko. Umalo da zaboravim da Vam se predstavim, vrlo sam nekulturna. Raspisah se, a nisam Vam rekla ni svoje ime. Ja sam Dragana, i razmišljam o Vama, sa oduševljenjem i poštovanjem, svake godine, u isto doba. Ove godine će ovo pismo pročitati mnogi, ali znate kako kažu, dobrom riječju treba mnoge počastiti. Suludo je pričati o tome šta bi ko dao da je na Vašem mjestu, budimo iskreni i prizemni. Rijetki i dobri plodovi su kao što rekoh, rijetki, teško ponovljivi.
A i ne treba da se ponavljaju, jer na što to i čemu? Ono što bi mnogi trebali dati da bi se našli na Vašem mjestu nisu materijalne stvari, već one intelektualne, životne parčiće uspjeha, učenja i nadahnuća do kojih svaki misleći um dolazi na sebi svojstven način.
Do sljedeće godine i nekog novog momenta nadahnuća!
Autor: Milan Đujić, IX -2, Liješće
Šta bi dao da si nam mom mjestu
Da si dobar,
Ali te nigdje nema,
Jer se u tebi
Ogromna oluja sprema!
Sprema se nešto,
Dosad od svega gore,
Da te poplavi
I napravi jedno more!
Da te iznutra para
I mota u klupko,
Toliko da se iznerviraš,
Na sve ljude bi se izderao, puk`o!
Plakao bi, vik`o,
Opasno ljut na sve bio!
Nekad prećut`o, nekad odgovorio,
Svoj stav teško stvorio.
Ipak, kao dobra osoba
Za druge bi se borio.
Svakoj dobroj i humanoj osobi,
Mnogo dobra skrojio.
"Šta bi dao da si na mom mjestu" kroz misli Damjana Cvijića
Ljudskost i slabost koju je Duško istraživao svojim stihovima, bila je prisutna i u njemu a i oko njega. Udaljavajući se od književnih pravila i kritike, savijao je sve ono stabilno, na oko tvrdo, one metalne skalamerije od vozova koje kruže od Novog Sada do Bara, kao neka tajna veza, ona lica iza kojeg se kriju sve laži i svi strahovi, čitav jedan temelj našeg društva – Duško ga je prigrlio svojim rukama, stopio se sa svime time i lagao nas o tome. Da, lagao nas je, samo onako kako je on umio – niježno, slatkasto kao jagode iz Sijekovca za kojim je žudio stotinama kilometara od zavičaja, vjerovatno znajući da te jagode i nisu više tako ukusne, da je vjerovatno i sebe slagao jer tako je i bolje jer ono što se desi u prošlosti, u prošlosti treba i da ostane.
Njegov lik i pjesme, kao i naš Brod što plovi po Savi, plove tiho nebeskim visinama, od srca do srca, jer nam se tamo srca i nalaze. I taj Brod, prokleti, nije ga uspio zadržati a i da li je mogao? Uvijek je htio najveće i najšarenije klikere, to mu Brod nije mogao podariti – kao ni krvavi meci nad Sarajevom, kao ni Novi Sad, ni Mađarice i sve ostala božanska bića o kojim je pisao. Jedino je on darivao, cijeli svoj život, i Brodu, Sarajevu, Novom Sadu a vjerujem i Mađaricama.
I ko će da mu sudi – što nije birao strane jer je znao da u ratu nema pobjednika, što je sebe stavljao ispred tih kvaziideja koje nam truju male balkanske glave u kojima vječno vlada neka pastirsko-stadska ideja – u boj, u boj! No opet, kao vojnik uspravan i častan pred ovom tajnom zvanom život kojoj je i odgovarao, kako to vojnik treba i da radi, braneći svog nadređenog do posljednjeg daha, pucajući u nas, tako nesrećne i male, vječite neprijatelje njegovog nadređenog, svojim mecima, svojim rječima – i ranjavao je mene Duško, ne jednom i to je najslađa bol za osjetiti, ona od koje se bježi ali krajičkom oka gledamo da li je oko nas, koja se brzo izliječi pa nesvjesno je opet tražimo – kao kad nas povrijedi neko koga volimo a mi opet, bezuslovno, glavom kroz zid, jer nas bol čini budnima.
Ej Duško, pitanje je šta ne bih dao da budem na tvom mjestu, da imam snage da pobjegnem daleko od svega što me truje a truje me svakodnevno, izjeda me iznutra i muti mi misli da ne mogu da se prepoznam. Da se rješim straha da neću biti zaboravljen i da će mi se diviti kad me ne bude, a mogu i da me mrze, svejedno mi – samo da me zapamte.
Da postoji ona neka koja će da mi smiri moje srce vruće, koja će opraštati grijehe koji su samo moji, a opet koja će mi dozvoliti da ih pravim, ona koja me hoće a neće, neka glava luda koja me razumije ili bar pokušava, da mi oprašta i oprašta, da me čuva ili se bar trudi jer sam uvijek bio glava luđa, lađa nemirna bez sidra u ovom moru još nemirnijem gdje sam sve cunamije golim tijelom i dušom prihvatio, prihvatajući ideju kapetana koji svoj brod ne napušta i ako sam trebao skočiti, laste ili na noge, samo da skočim i pobjegnem, možda bi me i primila na svoj brod. Možda da se pravim da se davim, tvoj instinkt bi proradio i spustila bi mi neki čamac, onaj sa jednim mjestom, koji i nisi planirala ponijeti ali te nešto ubijedilo, neka tajna veza.
Dao bih sve što sam stvorio, i ako nije mnogo, nešto sitno eto bar da me održi da mogu da hodam uspravno, da su moje riječi kao tvoje Duško, jednostavne a oštre, skoro djetinjaste a stare vijekovima, koje su oduvijek tu među nama a ti si ih otkrio i napisao, tako obične jer u običnom je sva naša veličina, slabost koja nas proždire, ovladava nama i kontroliše nas – a tebe nije mogla, osim kad joj dozvoliš, jer si znao da nas upravo slabost čini ljudima, da nas slabost čini velikanima.
I šta sad… Vas više nema, ali svaki put kad vidim jato roda iznad mog zavičaja, vidim i Vas – i sve ovo će proći, i Vi i mi, ali rode će se vraćati, u Brod, u Posavinu, šarene kao Vaše riječi, šume će rasti a rijeka Sava će se razbistriti. A mi? Mi ćemo i dalje slušati bajke, vođeni njihovim letom, vođeni Vašim riječima jer ako život postane bajka, čeka nas srećan završetak – a svi mi se nadamo srećnom završetku.
Hvala vam za sve!
